Povijest

04.04.2013. - 15:23 Grad Rab - O gradu rabu - Povijest | Objavio: Admin | pregledano 37043 puta

  • Google+

1. NEPISANA POVIJEST
Nešto od tragova najstarijeg doba u kojem je još kamen bio oruđe, oružje i oprema nalazimo sačuvane u Arheološkom muzeju u Zadru. To su ostaci nađeni na teritoriju sjeverne Dalmacije: kamene sjekire, strelice i noževi, čak i jedna ribarska udica nađena na Rabu. Inače, obala i otoci Jadranskog mora obavijeni su legendama, mitovima i pričama.

 

2. NAJSTARIJA POVIJEST, PRVI SPOMEN IMENA OTOKA I STANOVNIŠTVO
Prve pouzdanije podatke o najstarijoj povijesti nalazimo u starim grčkim putopisima i vodićima pomoraca. Skilaks Kariandonski (4. st. pr. Kr.) u svojim geografskim spisima pruža nam još kvalitetnije spoznaje o liburnskim otocima, pa tako i o Rabu. Nekoliko grčkih i rimskih geografa spominju u svojim geografskim spisima otok koji bi po svemu sudeći trebao biti Rab. U tim spisima Rab se spominje pod imenom Arba. Korijen tog imena dolazi najvjerojatnije od ilirskih liburna, najstarijih stanovnika Raba za koje povijest zna. Naime, na položaju današnjega grada Raba nalazilo se ilirsko-liburnsko predrimsko naselje kojeg su ilirski liburni nazvali Arba. Teško je utvrditi koliko je ime Arba staro ali javlja se najkasnije od početka željeznoga doba od kada su uglavnom poznati ostaci naselja, obzirom da ilirski liburni nisu gradili gradove i utvrde. Naime, liburnsko-ilirsko Arb, znači taman, mračan, zelen, pošumljen, stoga bi naziv Arba trebalo shvatiti kao toponim koji je imao značenje “Crni otok” vjerojatno zbog crnogoričnih šuma kojih je nekoć na otoku bilo mnogo. Od 1. st. po Kr. spominje se kod više grčkih i rimskih pisaca pod imenom Arba, Arva. U srednjovjekovnim latinskim ispravama nalazimo naziv Arbe, Arbia, Arbiana, Arbitana a najčešće Arbum. Slavenski Hrvati su u duhu svoga jezika Arbe preinačili u Rab vjerojatno već u 7. st. po Kr. tj. nakon dolaska prvih Slavena na otok. Najstariji dosad poznati spis, u kojemu nalazimo hrvatski naziv Rab je latinska isprava utemeljenja rapskog franjevačkog samostana sv. Eufemije iz polovice 15. st.

U svom povijesnom razvoju Rab je izrazito zatvoren otok pa HRVATI na otok dolaze sporije i kasnije nego na druge otoke sjevernog Jadrana, zato nijedno naselje na Rabu nema hrvatski naziv, što je posljedica spore i kasne infiltracije hrvatskog življa na otok. Osim toga na Rabu nema ranijih glagoljskih spomenika a koji se javljaju na Krku i Cresu. Veći dio rapskih plemića (inače vrlo konzervativnih i zatvorenih te se u njihovu društvenu sredinu ulazilo vrlo teško) potjecao iz Venecije ili obližnjih talijanskih gradova: Galzigna, Spalatin, Zudenigo, Dominis, Cernotta, Nimira...

[Sv. Damjan]

 

3. SUKOB LIBURNA S GRCIMA
Sukob Liburna i Grka počeo je već u 8. st. pr. Kr. Iako su se Liburni žestoko opirali, Grci su stalno nadirali sve dublje u po¬dručje Jadranskog mora. U povijesnim zapisima stoji da je godine 365. pr. Kr. došlo do žestokog pomorskog okršaja između Liburna i Grka negdje u blizini otoka Krka i Raba, i u toj su bici Liburni bili po drugi put potučeni. Grčki vođa Dionizije mlađi iskoristio je tu pobjedu i na sjevernojadranskim otocima sagradio više vojnih utvrđenja, koja je trebalo da onemoguće Liburnima ponovno preotimanje tog područja.
Pretpostavlja se da su ''ruševine Sv. Damjana'', ''Kašteline'' u Kamporu i ''Punte zidine'' u Loparu ostaci upravo tih vojnih logora i naseobina. Grčki se vojni logor i naseobina tada podiže i u ilirsko liburnskom naselju Arba. Čitav jedan vijek Grci su lako vladali Jadranom, no nakon sklapanja saveza između ilirskih Ardejaca – čija se država nalazila oko Skadarskog jezera - i Liburna, Grci su polako gubili prevlast na Jadranu, najprije na sjevernom dijelu pa onda prema jugu. Kad su se Ardejci namjeravali domoći i posljednjeg uporišta Grka, otoka Visa, Grci Višani su zatražili pomoć Rima i tako postali rimski saveznici.

 

4. SUKOB S RIMLJANIMA
Sklapanjem savezništva s Grcima Višanima rimljani dobijaju uporište na Jadranu te im raste apetit za prevlast nad Jadranom. Došlo je do žestokih sukoba i 228. pr. Kr. rimljani prisiliše ardejsku kraljicu Teutu na pre¬daju. Teuta im je morala ustupiti dio svojih posjeda i odreći se savezništva s Liburnima i Grcima Faranima, a u isto vrijeme su Liburni i Grci morali priznati rimsko vrhovništvo. Ona područja na Jadranskoj obali i otocima koja su pripala rimljanima, postaju značajna uporišta za daljnje prodiranje rimljana u te krajeve. Uvidjevši opasnost, do tada nesložna ilirska plemena ujedinjuju se u borbi za oslobođenje od rimljana. Istovremeno, rimljani obnavljaju porušene grčke utvrde i grade nove, naročito na otocima. Jedna od tih vojničkih postaja za brodovlje podignuta je u 2. st. pr. Kr. na mjestu gdje se danas nalazi grad Rab. Iliri su se vladavini rimljana odupirali još dva stoljeća, dok 9. godine po Kr. rimljani nisu slomili njihov posljednji ustanak.

 

5. VRIJEME RIMSKE VLADAVINE
- STATUS MUNICIPIM ARBA
- EPITET FELIX ARBA
- KRŠĆANSTVO RIMSKE ARBE

Rimska vojna postaja bila je dakle podignuta već u 2. st. pr. Kr. na mjestu prethodne grčke vojne postaje koja se pak nalazila na prethodnoj ilirsko-liburnskoj naseobini Arba. Ta rimska vojna postaja – naseobina, 10. godine prije Krista dobiva status municipija tj. Grada sa samostalnom gradskom upravom. Naime, rimski car Oktavian August dao je oko Arbe podignuti zidove i sagraditi tornjeve (murum et turres dedit) za obranu, podigavši dotadašnju rimsku naseobinu u red rimskih municipija što znači da je Arba imala najvažnije atribute antičkog grada. To dokazuje ulomak natpisa koji je po svoj prilici bio urezan na jednom od blokova gradskog zida koji se u donjem tekstu spominje i to najvjerojatnije u zapadnom dijelu uz gradska vrata:
Imp(erator) Caesar D(ivi) f(ilius)
Augustus
imp(erator) XII trib(uncia) pot(estate) XIII
murum et turres dedit


Arba time postaje Rim u malom. Dobija svoj statut, gradsku upravu sa činovnicima – tribunima, gradsko vijeće, vojničke časnike, gradske blagajnike i pobirače poreza te svećenike. Danas od svih tih građevina nalazimo vrlo malo. Pronađeno je svega nekoliko natpisa, od kojih su neki i nestali a spominju značajnije događaje iz tog vremena. Nešto ostataka iz tog vremena ugrađeno je u građevine podignute u srednjem vijeku kao što su zvonici, crkve itd. Nakon dobivanja statusa municipija započinje intenzivnije naseljavanje romana. Prema podacima sa spomenika iz 2. i 3. st. po Kr. vidljiv je intenzivan razvoj Raba u vrijeme cara Antonina. Upravo iz 2. – 3. stoljeća datira amforica sa epitetom Felix Arba. Epitet felix ne javlja se često a dobivali su ga samo pojedini gradovi i provincije rimskog carstva npr.: Rim, Ravena, Akvileja u Italiji, Kartaga u Africi, a u istočnim provincijama: Kremna, Berit i Heliopol. Epitet felix je uglavnom isticao slavu, uspon i prosperitet grada ili zahvalnost za posebne zasluge. Rab je prvi grad u provinciji Dalmaciji koji je dobio taj epitet jer su spomenici koji Saloni daju taj epitet (Martia Iulia Valeria Salona felix) kasnijeg datuma.

 

U rimskoj provinciji Dalmaciji kršćanstvo je poznato već u 1. st. po Kr. Ono dolazi u Dalmaciju s domaćim veteranima koji su kao vojnici služili najviše na istoku i sa vojnicima istočnih rimskih legija koji su običavali služiti u Dalmaciji i Iliriku. Tako i preko jednih i preko drugih kršćanstvo ulazi na ova područja. Pretpostavlja se da je crkva uredila svoju hijerarhiju u Dalmaciji tek nakon milanskog edikta 313. godine, kad prestankom progonstva nastupa za crkvu mir. Do tada kršćani djeluju diskretno. Rab ima biskupa vjerojatno nedugo nakon milanskog edikta jer je u Dalmaciji u prvoj polovici 4. st. bilo više biskupskih stolica o čemu svjedoči sv. Atanazije Aleksandrijski koji kaže da su na crkvenom saboru u Sardiki (343. - 344.) bili i dalmatinski biskupi, a Rab je donedavno važio za najsjeverniji Dalmatinski otok.


Prvi poznati rapski biskup učestvovao je na provincijskom saboru, održanom u Saloni 15. VI. 530. i 4. V. 533. i potpisao se kao: Ticyanus episcopus ecclesiae Arbensis (530) ili kao: Ticyanus episcopus sanctae ecclesiae Arbensis. Ovi izvorni podaci ukazuju i svjedoče koliki je ugled uživao rapski biskup i njegova crkva, koja jedina među potpisanim biskupima ima iznimni naziv “sancta”. Čime je rapska crkva zaslužila taj naziv nije poznato. Prema zapisniku o salonitanskom crkvenom koncilu, održanom 530. godine, pod salonitanskog nadbiskupa pripadale su na sjevernom Jadranu samo biskupije u Skradinu, Zadru i Rabu, a krčka i osorska biskupija uopće se ne spominju pa je vrlo vjerojatno da je u to doba rapska biskupija obuhvaćala cijelo područje današnjega kvarnera. Na crkvenom saboru u Splitu 928. godine rapska biskupija proširena je na čitav otok Pag i na dio susjednog kopna prema Velebitu. Velebitski dio imala je do uspostave senjske biskupije. Nekoliko godina nakon smrti posljednjeg rapskog biskupa Ivana Petra Galzinje (+1822.) papa Leon XII. bulom “Locum Beati Petri” 30. VI. 1828., dokida rapsku biskupiju i priključuje je krčkoj biskupiji.

 

6. SEOBA SLAVENSKIH PLEMENA
U 6. i 7. st. slavenska su plemena zauzela one krajeve u kojima i danas obitavaju. Najezdom Slavena Rimljani su se razbježali po primorskim utvrđenjima i otocima ali i ta su mjesta nakon smrti cara Mauricija 604. god. zauzeli Slaveni. Ipak, ne prodiru jednako brzo na sva područja. U svom povijesnom razvoju Rab je izrazito zatvoren otok pa slavenski Hrvati na otok dolaze sporije i kasnije nego na druge otoke sjevernog Jadrana, zato nijedno naselje na Rabu nema hrvatski naziv, što je posljedica spore i kasne infiltracije hrvatskog življa na otok a posebno u Grad (tek se polovicom 15. stoljeća spominje za Arbe slavensko ime Rab). Slaveni su bili stočari i ratari, te su se u početku držali dalje od utvrđenih gradova, no s vremenom počinju naseljavati i gradove, te se rimsko stanovništvo stapa sa Slavenima. Izgleda da u sam grad Rab ulaze tek poslije 10. st. po Kr. i tek vremenom nadjačavaju Romane. Naime, carski bizantski pisac Konstantin VII. Porfirogenet izvještava nas da u 10 st. u gradu stanuju Romani. Osim toga na Rabu nema ranijih glagoljskih spomenika a koji se javljaju na Krku i Cresu. Čak i kasnije je veći dio rapskih plemića (inače vrlo konzervativnih i zatvorenih te se u njihovu društvenu sredinu ulazilo vrlo teško) potjecao iz Venecije ili obližnjih talijanskih gradova: Galzigna, Spalatin, Zudenigo, Dominis, Cernotta, Nimira...

 

Slavenima na području Dalmacije pokušavaju prići rimski pape kako bi ih evangelizirali, naročito se za Dalmaciju zanimao papa Ivan IV., koji je bio rodom Dalmatinac (639. do 642). Međutim ta nastojanja nisu urodila plodom.
Ono što nije pošlo za rukom rimskim papama, uspjeli su postići bizantski carevi polovicom 8. st. Proširili su vlast na našem primorju i otocima, obnovili su stare rimske utvrde, te uredili autonomne općine po uzoru na stare rimske municipije.

 

Zapadnorimski car Karlo Veliki svojatao je Dalmaciju pa je došlo do rata između dva carstva. Sukob je završio mirom u Aachenu 803. god., kojim je Bizantskom Carstvu pripalo više primorskih gradova i otoci pa tako i Rab.

 

7. VRIJEME HRVATSKIH VLADARA
Hrvatska je potkraj 9. st. pod knezom Branimirom (879. -892.) bila samostalna država. U to je vrijeme Rab plaćao Branimiru kao samostalnom vladaru sto zlatnika godišnje. Hrvati su tada već prihvatili kršćansku vjeru, koju su u našim krajevima širili učenici Ćirila i Metoda na slavenskom jeziku i crkvenim knjigama pisanim glagoljicom.
Sve do dolaska na vlast prvog hrvatskog kralja Tomislava (925. god.) primorski gradovi i otoci, među njima i Rab, potpadaju pod vlast Bizanta. No tada oni postaju dio hrvatskog kraljevstva.
U to doba Rab je bio autonomna općina s vlastitim statutom, samostalno birao upravu, sklapao trgovačke ugovore i si.


Na drugoj obali Jadrana javlja se nova velesila, Venecija, i hrvatski su vladari morali ulagati znatne napore da bi spriječili dolazak Mlečana na istočnu obalu Jadrana. Početkom 11. st. Venecija je dva puta zauzimala Rab i ostale dalmatinske otoke, no za vrijeme najmoćnijeg hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058. - 1073.) cijela je Dalmacija, pa tako i Rab, ponovno postala sastavni dio hrvatske kraljevine, tako da se Petar prozvao kraljem Dalmacije i Hrvatske.


Godine 1059. tadašnji rapski biskup Drago pozvao je na Rab benediktince i poklonio im veliki posjed i crkvice Sv. Petra i Sv. Ciprijana u Supetarskoj Drazi. Tu je darovnicu potvrdio kralj Petar Krešimir IV. dana 16. svibnja 1070. Za vrijeme vladanja hrvatskih vladara Rab je brzo napredovao ekonomski i kulturno. Mnogi vrijedni arhitektonski predmeti iz tog doba sačuvani su do danas u crkvama i samostanima. Redovnici benediktinskog reda u mnogome su pridonijeli širenju kulture na Rabu.

 

8. HRVATSKO-UGARSKI KRALJEVI
Hrvatska je dinastija izumrla i hrvatskim su zemljama zavladali najprije kraljevi Arpadovci, a kasnije Anžuvinci. Prvi Arpadovac bio je kralj Koloman, koji je dalmatinskim gradovima potvrdio neke povlastice što su ih ranije uživali. Rapskoj crkvi je poveljom iz godine 1111. potvrdio povlastice Petra Krešimira IV. i poklonio joj skupocjeni križ.
Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV., iz iste dinastije, sklonio se 1241. na Rabu bježeći pred Mongolima.
Ostali Arpadovci nisu mnogo marili za Dalmaciju i otoke, a time se vješto koristila Venecija i širila svoj utjecaj u ovim krajevima.
Tek godine 1358. dalmatinske je gradove oslobodio mletačke vlasti kralj Ljudevit Veliki iz dinastije Anžuvinaca. I on je 1367. posebnom poveljom potvrdio rapskoj crkvi povlastice Krešimira i Kolomana.
Nakon smrti Ljudevita Velikog Venecija je, iskoristivši unutarnje trvenje za nasljedstvo, početkom 15. st. zaposjela dalmatinske gradove i otoke te ostala njihov gospodar sve do svoje propasti godine 1797.

 

9. RAB POD MLETAČKOM VLADAVINOM
U srednjem je vijeku Rab brzo napredovao, kao važna trgovačka točka između zapada i istoka, imao jaku trgovačku mornaricu, te je stanovništvo živjelo u pravom blagostanju. Najveći broj stanovnika Rab je imao krajem 14. st. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je na otoku Rabu tada bilo 10 000 žitelja, a u samom gradu 5 000. Brojne vrijedne građevine iz tog doba jasno svjedoče o ondašnjem blagostanju.
Pronalaskom novog puta za Indiju, Sredozemno, pa tako i Jadransko more izgubilo je značenje u trgovačkom prometu prema zemljama istoka, te je Rab kao i većina jadranskih gradova počeo polako siromašiti i propadati.


Iako je Venecija za vrijeme svoje vladavine našim krajevima podigla mnoga vri¬jedna zdanja, pridonijela ekonomskom razvoju i razvoju umjetnosti, izgradila mnoge vitalne komunalne objekte, ipak je ona nametnula svoje zakone, oblike i životne običaje, te su ta mjesta izgubila svoju autonomiju. Građani više nisu upravljali svojim mjestima, osim u nekim unutarnjim poslovima.
Tako je i u Rabu mletačka vlada onemogućila samostalnost koju je Rab do tada uživao. Mlečani su se također vješto koristili međusobnim trzavicama između rapskih patricija i pučana, što je štetilo Rabu, koji je zato još brže propadao.


U vrijeme najvećeg uspona Rabu je veliki udarac zadala epidemija kuge, koja je u dva navrata, godine 1449. i 1456., pokosila veliki dio stanovništva. Narod je emigrirao na obližnje kopno ili susjedne otoke Krk i Pag. Južni dio grada, Kaldanac, najviše je stradao, gotovo sasvim opustio, te je tako taj najživlji dio grada potpuno propao. Nakon toga Rab se više nije potpuno oporavio, iako se broj stanovnika stalno povećavao. 1463. nakon pada Bosne pod tursku vlast na Rab dolaze brojni doseljenici bježeći od turaka. Rab ostaje pod mletačkom vlašću do 12. svibnja 1797., kad Napoleon ukida Mletačku Republiku. Iste je godine Napoleon dao Dalmaciju Austriji, ali je mirom u Požunu godine 1805. opet pripala Napoleonu. Prve francuske trupe došle su na Rab 1809. Rab je ponovno potpao pod Austriju nakon poraza Napoleona godine 1813. Bečki je kongres potvrdio pripadnost Dalmacije Austriji, koja je tako cijelo jedno stoljeće bila pod Austrijom, sve do 1918.
Po svršetku prvog svjetskog rata Rab i dijelovi Dalmacije pripali su Italiji a 1921. pripojen je tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kasnije Kraljevini Jugoslaviji.

[Sv. Damjan]

 

10. RAB IZMEĐU DVA SVIJETSKA RATA
Između dva rata na otoku Rabu industrije nije bilo, turizam se razvijao, ali je još uvijek zapošljavao relativno mali broj radnika. Ne¬znatan broj radnika bio je u trgovini i zanatstvu. Ostalo su bili u manjem broju seljaci, a većina ratari, ribari i stočari. Veliki broj mladih ljudi odlazi u potrazi za zaposlenjem a jedan broj se školuje u centrima izvan Raba. Rabljani su najvećim dijelom antifašistički raspoložen osim neznatnog broja pojedinaca. Nakon napada Njemačke na Čehoslovačku, bilo je dobrovoljaca za borbu na strani češkog naroda, a antifašističko raspoloženje iz dana u dan raste. Došli su i crni dani kapitulacije, a Rab okupiraju Talijani.


Ljeti 1942. osnovali su zloglasni koncentracijski logor u Kamporu, gdje interniraju Gorane, Slovence i Židove. Nakon kapitulacije Italije zajedničkim akcijama logoraša u logoru i rabljana oslobođeni su internirci. Istovremeno je od dojučerašnjih logoraša formirana brigada koja opremljena i naoružana odlazi u borbu na kopno.
Od kapitulacije Italije do 19. ožujka. 1944. godine, Rab je slobodan. U tom razdoblju formirao se Kotarski narodnooslobodilački odbor. 19. ožujka. 1944. godine Otok zauzimaju Nijemci i Ustaše. Okupator je držao punu kontrolu Otoka i mora pješadijom, brodovima i avijacijom. Rabljani su dali svoj doprinos konačnoj pobjedi i slobodi, uvjereni da su ispunili svoju antifašističku i patriotsku dužnost.

 

11. POSLIJERATNI RAZVITAK
Odmah poslije rata rabljani su osposobili prijeratne turističke kapacitete, no tih je godina turistički promet bio neznatan, jer je i cijela Evropa bila porušena i teško se oporavljala od strašnih posljedica. Stanovništvo je životarilo uglavnom obrađujući plodnu zemlju, baveći se ribarenjem, stočarstvom, gradeći najviše na dobrovoljnoj osnovi ceste, škole i druge vitalne objekte za brzi razvitak. Mnogi su otišli s Raba tražeći posao u drugim većim središtima, ali je veliki broj onih koji su se i vratili.

 

12. DOMOVINSKI RAT
22. 12. 1990. Sabor Republike Hrvatske proglašava Ustav Republike Hrvatske a 8. 10. 1991. donosi Odluku kojom su raskinute sve državno - pravne sveze na temelju kojih je Republika Hrvatska zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila cjelinu dotadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Dana 25. 1. 1991. uspostavljena je suverenost Republike Hrvatske. U svom tom periodu i kasnije, Hrvatska je bila razoružana velikosrpskom političkom zavjerom. Svo naoružanje koje je tada bilo dostupno bila je hrabrost i ljubav prema slobodi, s time Hrvatska kreće u obranu protiv jugoslavenskih okupatorskih planova. Ti su planovi bili zacrtani već 1986. godine a zacrtala ih je ondašnja Srpska Akademija Nauka i Umetnosti (SANU). Instrument ostvarenja svojih planova pronašli su u predsjedniku Srbije ''balkanskom krvniku'' Slobodanu Miloševiću. Hrvatska je trebala biti smanjena na liniju: Virovitica – Karlovac – Karlobag, a sve ostalo trebala je biti ''Treća Jugoslavija'' koja ne bi bila ništa drugo doli ''Velika Srbija''. Tehnički i u ljudstvu neusporedivo nadmoćnija ondašnja Jugoslavenska Narodna Armija'' (JNA) uz pomoć srpskih i crnogorskih četnika otvoreno je vršila svoje zločinačke planove pred očima domaće i svijetske javnosti. Hrvatska se uspjela izvući iz ralja propasti formirajući obranu i vojsku što je kulminiralo u operacijama Bljesak i Oluja.
U obrani svoje domovine sudjelovali su i rabljani davši krvav danak za slobodu domovine. Rabljani su ponosni na svoj doprinos u oslobođenju Hrvatske od agresorskih hordi.

 

13. ZNAMENITI RABLJANI KROZ POVIJEST
♦ Sv. Marin i sv. Leo rođeni na Rabu u Loparu, tražeći posla odlaze na drugu stranu Jadrana, na obale Apeninskog poluotoka te stižu u Rimini gdje kao kamenoklesari sudjeluju u obnovi luke, koju je naredio rimski car Dioklecijan 257 godine. Bivaju poslani u unutrašnjost u potragu za građevnim materijalom te tako stižu na brdo Monte Titano. Bili su Istaknuti po kršćanskom životu i milosrđu. Leo zajedno sa grupicom ljudi odlazi na obližnje brdo Monte Feliciano (sadašnji San Leo), Marin, nakon raznih događanja, nalazi utočište među liticama brda Titana gdje će provesti sav svoj usamljenički život. Kao pustinjak traži sve veću usamljenost i izoliranost, te osniva prvu kršćansku zajednicu u čast Svetog Petra. Kao kreposnog i marljivog kršćanina biskup Gaudencije redi ga za đakona. Tamošnji vlastelin po imenu Verissimo suprotstavlja se Marinovoj crkvi, ali odmah biva parliziran; majka – Donna Felicissima – za ozdravljenje sina zatraži oprost i zauzima se za pustinjaka Marina. Ozdravljenje Verissima je priznato kao jedno od najvažnijih čuda koja se pripisuju Svetom Marinu, nakon čega Felicissima poklanja Marinu brdo Titan - Monte Titano - te se preobrati zajedno sa svom obitelji na kršćansku vjeru. Tada po narodnoj predaji nastaje prva jezgra sanmarinske zajednice i temelj na kojem je kasnije niknuo grad i istoimena državica San Marino koja trajno čuva zemne ostatke ovog svetog rabljanina kao svojeg utemeljitelja. Godina utemeljenja sanmarinske države je 301. i od tada se službeno broje godine Republike San Marino. Najvažniji blagdan sanmarinaca je proslava Svetog Marina Utemeljitelja Republike San Marino a slavi se 3. rujna. Najopasniji trenutak u povijesti San Marina bio je pokušaj aneksije Crkvenoj Državi između 1739. – 1740. od strane kardinala Alberonija;


♦ Markantun Dominis (Marcus Antonius de Dominis, 1560 - 1624) najvažnija je i najzanimljivija osoba bogate rapske kulturne povijesti. Doktor teologije – Doctoris in Sacra Theologia, filozof, matematičar, fizičar, senjski biskup, splitski nadbiskup metropolita i hrvatski primas - primas croatiae. U Engleskoj postaje vinzorski dekan. Bavi se prirodnim znanostima pa obrađuje problem vida i postanak duge (Venecija 1616.) te postanak plime i oseke. Newton mu priznaje zasluge u optičkim istraživanjima spominjući ga 1704. godine u knjizi ''The Optics'', ističući njegov pokus sa staklenom kuglom, pomoću koje je Dominis eksperimentalno izveo dugu. Dominis je prvi znanstveno tvrdio da plima i oseka nastaje djelovanjem mjeseca dok njegovi suvremenici poput Galilea odbacuju tu teoriju koja se kasnije pokazala istinitom. Usput rečeno, pitanje je da li je Galilej zaista imao sreću da konstruira prvi dalekozor ili je o mogućnosti konstrukcije dalekozora saznao od svog prethodnika na mjestu profesora matematičkih znanosti u Padovi, našega Dominisa


U Londonu štampa niz spisa te objavljuje svoje najveće godinama pisano teološko djelo 'De Republica Ecclesiastica (O crkvenoj republici) te druge spise. Dominisova knjiga ubrzo je postala popularna. O njoj se raspravlja u Rimu, Parizu i drugim evropskim gradovima. Vatikan našavši u njoj ''heretičke'' teze zabranjuje je za čitanje. Inkvizicija ga uhićuje i zatvara u Tvrđavu svetog anđela, gdje 8. IX. 1624. godine pod sumnjivim okolnostima umire – gotovo sigurno je ubijen. Posthumno je spaljen sa svojim spisima na trgu Campo di Fiori 21. XII. 1624. godine. Tekst osude je glasio: ''Osuđujemo uspomenu umrlog Marka Antuna Dominisa, bivšeg nadbiskupa na vječnu sramotu, lišavamo ga svih časti, funkcija i beneficija, konfisciramo sve njegove posjede i dobra u korist sv. Oficija; izbacujemo njegovu uspomenu, njegovo ovdje prisutno zadržano tijelo, njegovu sliku i njegove spise iz crkve, čijeg se milosrđa on za života pokazao nedostojan, te sve to predajemo u ruke monsinjora rimskog guvernera ili njegova ovdje prisutna zamjenika, da s tim raspolaže i postupi prema zakonima, te tražimo, da njegovi spisi budu javno spaljeni''.
Sam je papa Urban VIII. nadzirao istragu na utamničenim nadbiskupom, onaj isti Urban VIII. koji je dao pobiti ptičice po Vatikanskim vrtovima jer da mu smetaju i koji se proglasio pametnijim od svih kardinala zajedno, onaj isti koji će devet godina nakon postupka Dominisu predati inkviziciji i svojojeg štićenika Galileja.


Prostrana gotička bazilika 'Santa Maria sopra Minerva' i trg pred crkvom bili su premaleni da prime procesije koje su dolazile na slavlje cezaro-papinskog kulta svete rimske stolice protiv 'prokletog buntovnika', a mnoštvo je zakrčilo ulice kojima je povorka palitelja išla do lomače na 'Campo di Fiori'. Dominis je bio prisiljavan i iznurivan od inkvizicije da povuče svoje kapitalno djelo 'O Crkvenoj državi'. Konačno slomljen morao je povući svoju knjigu, a nakon što je pod sumnjivim okolnostima umro – gotovo sigurno je ubijen – u inkvizicijskom zatvoru postupak je još trajao. I dok je Urban VIII. s kardinalima i inkvizicijom vijećao što uraditi, leš pokojnika ispunio je dvorane i hodnike kurije usred svog raspadanja jer je čitavu jesen 1624. bio nepokopan. Iako se nadbiskup pokajao, to pokajanje nisu priznali kao iskreno obzirom na to da je optuženi na početku istrage branio svoje glavne teze, a onda ih ispaćen inkvizicijskom torturom, opovrgnuo. Osuđen je na prvom mjestu zato što je nastojao sjediniti Rimsku i Anglikansku crkvu. Čudan je taj naš hrvatski nehaj. Ova povijesno osiromašena provincija stvarala je svoje velikane i nemilice rubila glave onima koji su nadilazili njeno obzorje. To što je sam Isaac Newton stavio Dominisa među osnivače nove optike ništa u nas nije značilo, ništa ni to što je njegova 'De Republica Ecclesiastica' bila onda smatrana remek-djelom reformacije. Da je po svom bijegu u Englesku bio imenovan za vinzorskog dekana, nije također ovdije mnogo govorilo. Po tradiciji bili su vinzorski dekani prvi kraljevi savjetnici i time je Dominis stao u središte europske politike. To što smo mi, Hrvati, prešli preko njegove lomače na koju ga je – nepravedno poput mnogih drugih – poslao Sanctum officium, turoban je znak jednog privincijalizma. Zacjelo je hrvatski primas i pisac 'Crkvene države' jače razbuktao sudbinske europske dileme od Giordana i Galileja. Posthumni Markantun ima mnogo reći svojoj Katoličkoj crkvi koje se po vlastitom iskazu nije nikad odrekao, a koja je na nedavnom ekumenskom II. Vatikanoskom koncilu oprezno otvorila neke njegove teze. Je li on još uvijek odviše naprijed i za najprogresivnije katoličko krilo? Izvrsni protagonist koegzistencije i prekrasan primjer ekumeniste Dominis ima još mnogo toga reći drugim Kršćanskim crkvama, a preko toga i svim ljudima i svim religijama. Danas je došlo vrijeme da ljudi pozitivno pišu o spaljenom metropoliti. Inkvizicija je na srditim stranicama 'Crkvene države' mogla naći dovoljno za stotinjak lomača, ali na pravednijoj je katoličkoj istrazi danas, da prekopa garište gdje je mogao maslinik iznići;

 

♦ Ivan Dominis, soprakomit rapske galije u bitki kod Lepanta 1571;

 

♦ Jerolim Cernotta, zapovijednik rapske galije u bitki kod Lepanta 1571. Car Maksimilijan za ratne zasluge dodijelio mu je titulu palatinskog grofa. Ime rapskog viteza (Eques Arbensis) Jerolima Cernotte nalazi se na jednoj škropionici crkve u Loretu. Inače, rapski Cernotte bili su ogranak trogirske obitelji Andreis;

 

♦ John Owen Dominis, na Havajima se oženio princezom Liliuokalani, inače kršćanskom i školovanom lady, koja je tečno govorila engleski i kasnije napisala opširnu i vrlo zanimljivu autobiografiju. Liliuokalani je stjecajem okolnosti postala havajska kraljica, dok je John bio ponajprije guverner otoka Oahu, a zatim i regent u njezino ime. John je umro prije supruge pa nije dočekao kraj monarhije na Havajima. Havajska himna, koju je napisala Liliuokalani nastala je u znak sjećanja na vremena provedena uz supruga, njezina vrsnog savjetodavca;

 

♦ Stjepan Cernotta; slikar koji je u 16. stoljeću Tizianov učenik u Veneciji a ističe se živahnim kompozicijama prodirući u istaknute crkve i palače i unoseći u mletačko slikarstvo realističke genere-prizore;

 

♦ Marin Bizza, barski nadbiskup, pripadnik stare rapske obitelji Bizza, osebujna kasnohumanistička ličnost i pisac spisa o putovanju Srbijom, Crnom Gorom i Albanijom, tj. područjem svoje nadbiskupije koje je bilo pod turskom vlašću. Dopuštenje za to putovanje ishodio mu je turski paša Mahmud koji je podrijetlom također s Raba;

 

♦ Marin Bizza (mlađi), pomorac i ratnik, zapovijednik rapske galije u Kandijskom ratu. Sudionik u oslobađanju Klisa od turske prevlasti;

 

♦ Obitelj NIMIRA u 16. i 17. st. na Rabu prednjači u naobrazbi a u 18. st. okosnica su male rapske znanstvene akademije iz koje je proizašao rapski patricij i kasnije biskup Pacificus Bizza.

 

♦ Pacifik Bizza, rapski biskup, splitski nadbiskup iz prve polovine 18. st. Glagoljaš i pisac Dnevnika s putovanja po Iliriku. Suautor s Danielom Farlattijem djela Illirycum Sacrum, najvećeg historiografskog pothvata u Dalmaciji u 18. st. God. 1750. Bizza je osnovao u Priku kod Omiša sjemenište za izobrazbu glagoljaških svećenika, koji su odlazili na glagoljaške župe diljem splitske, a i makarske biskupije. Sjemenište je radilo do 1821. Izumiranjem posljednjih glagoljaških svećenika, koji su svoj nauk dobili u tom 'Arvackom Šeminariju', kako su ga oni nazivali, i sve širom mrežom javnih latiničnih osnovnih škola, prestaje u srednjoj Dalmaciji uporaba glagoljskog pisma u korist latiničnog pisma čak i kod glagoljaša;


♦ Ivan Krstitelj Rabljanin (Johanes Battista De Tole Arbensis) – veliki lijevač brončanih oruđa, proslavio se izradom zvona i topova u Dubrovniku a dobivao je narudžbe iz Italije i Španije. Neki istraživači su pretpostavljali da su ostaci građevina pod samostanom sv. Antona bile njegove radionice prije nego je otišao u Dubrovnik;

 

♦ Bernardin Rabljanin (franjevac) i njegov subrat Ludovik Versalić, Šimun Klimatović i Matija Picić (kanonik) poznati su i izvan rapske sredine i pravi su pokretači književne misli. Bernardin Rabljanin i Matija Picić zapisali su u rasponu od 20 god. sjajnu božićnu pjesmu U sej vrime godišća koju možemo smatrati rapskom duhovnom i književnom tvorevinom;

 

♦ Ivan Luka Garanjin – iz čuvene trogirske obitelji. Njemu se pripisuje pjesma Štujmo braćo slikovitog čakavskog dijalekta koja je ispjevana polovinom 18. st. Naime 1556. je proplakalo raspelo (zbog nećudorednog života Rabljana) u crkvi sv. Antona pa su je preimenovali u crkva sv. Križa;


♦ Obitelj NIMIRA u 16. i 17. st. na Rabu prednjači u naobrazbi a u 18. st. okosnica su male rapske znanstvene akademije iz koje je proizašao rapski patricij i kasnije biskup Pacificus Bizza.

 

14. ZAŠTITNIK RABA SV. KRISTOFOR
Prema legendi, sv. Kristofor rodio se u 3. st. po Kr. u Kanaanu (Palestina). Bio je čovjek velike snage i rasta. Tražeći najmoćnijeg čovjeka na svijetu da mu služi uviđa da je samo Isus Krist koji mu se prikazao u liku djeteta jedini dostojan da mu služi. Šireći vjeru Kristofor nailazi na razne neprilike dok na koncu biva mučki ubijen ne želeći ostaviti kršćanstvo.
Pojedini ostaci svečeva tijela čuvaju se kao relikvije u različitim crkvama. Svečeva lubanja dospjela je u Rab i čuva se u muzeju sv. Justine, kao dragocjena relikvija. Sv. Kristofor prvenstveno je bio zaštitnik rapske biskupije. Rapski biskup Domana, rodom Osoranin zabilježio je prvo od nekoliko čudotvornih spasenja po zagovoru sv. Kristofora. Naime, Rab su 14. 4. 1075. svojim lađama opkolili italski Normani. Nemoćni da se obrane od brojnog i naoružanog neprijatelja, rabljani pozvaše u pomoć svog zaštitnika, svetog Kristofora, na taj način što su njegovu glavu u svečanom ceremonijalu iznijeli na gradske zidine. I zaista, Normani su se udaljili 9. svibnja ne osvojivši grad. Ta je čudesa 1308. opisao biskup fra Juraj de Hermolais zvan Koštica u Čudima sv. Kristofora. Sv. Kristofor spasio je Rab prvi puta od Normana a drugi i treći puta od Ugra (Mađara). To su vrlo dragocjena Miracula ili Historia sancti Christophori martyris.
U počast kralju Ljudevitu Velikom koji je Rab oslobodio od Mlečana te na svetu uspomenu i čast sv. Kristofora, 21. 7. 1364. godine, Veliko vijeće Grada Raba posebnom odredbom općinskim praznicima proglasilo je dva blagdana: I). dan 9. 5. Dies Victoriae, kada je Rab zagovorom sv. Kristofora oslobođen od Normana 14. 4. 1075., II). dan 27. 7. Dies Natalis, dan mučeničke smrti sv. Kristofora koji Crkva slavi kao dan kada je rođen za nebo.

 

15. VIŠESTOLJETNA HRVATSKO-GLAGOLJAŠKA TRADICIJA RABA
Rab je imao višestoljetnu hrvatsko-glagoljašku tradiciju koju “kruni” vrijedan rad posljednjega rapskog biskupa Ivana Petra Galzinje (1740-1822). Već kao mladi klerik rapske crkve istaknuo se kao vrstan poznavatelj i ljubitelj staroslavenskog jezika. Kao kanonika primicerija rimska ga Kongregacija De Propaganda fide poziva u Rima revidirati i pripremiti za tisak novi glagoljski Brevijar (Časoslov), koji je hrvatski kler dugo i željno očekivao. Taj Brevijar, plod njegova rada, bio je i tiskan u tiskari Kongregacije 1791. Bio je to ujedno i posljednji tiskani glagoljski brevijar.


Kratki povijesni sumarij
♦ do 228. pr. Kr. – Ilirija /Liburnia, Grci; Dionizije stariji i Dionizije mlađi
♦ 2. st. pr. Kr. – Rimljani zauzimaju Rab
♦ 3 pr. Kr. – 5. st. po. Kr. – Zapadno rimsko carstvo; Car Oktavian August daje Gradu status Municipija
♦ 493.– 544. - Istočno-gotska država (kraljevi Teodorik, Totila)
♦ 544. – 9 st. - Bizant, vrijeme dolaska Slavena
♦ 9. – 10. st. pod upravom hrvatskih knezova, Bizanta i kralja Tomislava
♦ krajem 10. st. - Mletačka republika
♦ 11. – 12. st. Hrvatsko kraljevstvo
♦ 12. – 15. st. česta izmjena vladara: Mleci, hrvatsko-ugarski kralj Koloman, kralj Bela III., Ljudevid Anžuvinac, Ladislav Napuljski, hrvatsko-ugarski kralj Sigismund
♦ 1409. – 1797. - Mleci
♦ 1797. – 1815. - Napoleon, Ilirska provincija Kraljevine Italije
♦ 1815. – 1918. - Austro-Ugarska monarhija
♦ 1818. – 1921. - Kraljevina Italija
♦ 1921. – 1941. - Kraljevina Jugoslavija
♦ 1941. – 1943. - Fašistička Italija
♦ 1944. – 1945. - Nacistička Njemačka (Dritte Reich)
♦ 1945. – 1990. - Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ)
♦ 1991. - Republika Hrvatska


Neki od uglednih gostiju rapske povijesti
♦ 12. st. - Papa Aleksandar III.
♦ 15. – 16. st. - Juraj Baraković, hrvatski pjesnik – prilikom posjeta Rabu ispjevao je Dragu, rapsku pastiricu
♦ 15. -16. st. - Petar Trogiranin, kipar
♦ 15. st. - Andrija Alessi, kipar
♦ 1875. - Car Franjo Josip
♦ 1909. – bečki gradonačelnik dr. Lueger
♦ 1910. – princ Alois Liechtenstein. Kuća Liechteinstein donirala je značajna financijska sredstva
♦ 1911. – austrijski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand
♦ 1914. prof. F. W. Schleyer koji više puta dolazi na Rab objavljuje knjigu Rab, Grad i Otok, biser prirode i umjetnosti u Dalmaciji.
♦ Kralj Edward VIII i Lady Simpson
♦ 1920. – slikar Edo Freiherr von Handel