Znameniti Rabljani kroz povijest

♦ Sv. Marin i sv. Leo rođeni na Rabu u Loparu, tražeći posla odlaze na drugu stranu Jadrana, na obale Apeninskog poluotoka te stižu u Rimini gdje kao kamenoklesari sudjeluju u obnovi luke, koju je naredio rimski car Dioklecijan 257 godine. Bivaju poslani u unutrašnjost u potragu za građevnim materijalom te tako stižu na brdo Monte Titano. Bili su Istaknuti po kršćanskom životu i milosrđu. Leo zajedno sa grupicom ljudi odlazi na obližnje brdo Monte Feliciano (sadašnji San Leo), Marin, nakon raznih događanja, nalazi utočište među liticama brda Titana gdje će provesti sav svoj usamljenički život. Kao pustinjak traži sve veću usamljenost i izoliranost, te osniva prvu kršćansku zajednicu u čast Svetog Petra. Kao kreposnog i marljivog kršćanina biskup Gaudencije redi ga za đakona. Tamošnji vlastelin po imenu Verissimo suprotstavlja se Marinovoj crkvi, ali odmah biva parliziran; majka – Donna Felicissima – za ozdravljenje sina zatraži oprost i zauzima se za pustinjaka Marina. Ozdravljenje Verissima je priznato kao jedno od najvažnijih čuda koja se pripisuju Svetom Marinu, nakon čega Felicissima poklanja Marinu brdo Titan – Monte Titano – te se preobrati zajedno sa svom obitelji na kršćansku vjeru. Tada po narodnoj predaji nastaje prva jezgra sanmarinske zajednice i temelj na kojem je kasnije niknuo grad i istoimena državica San Marino koja trajno čuva zemne ostatke ovog svetog rabljanina kao svojeg utemeljitelja. Godina utemeljenja sanmarinske države je 301. i od tada se službeno broje godine Republike San Marino. Najvažniji blagdan sanmarinaca je proslava Svetog Marina Utemeljitelja Republike San Marino a slavi se 3. rujna. Najopasniji trenutak u povijesti San Marina bio je pokušaj aneksije Crkvenoj Državi između 1739. – 1740. od strane kardinala Alberonija;

♦ Markantun Dominis (Marcus Antonius de Dominis, 1560 – 1624) najvažnija je i najzanimljivija osoba bogate rapske kulturne povijesti. Doktor teologije – Doctoris in Sacra Theologia, filozof, matematičar, fizičar, senjski biskup, splitski nadbiskup metropolita i hrvatski primas – primas croatiae. U Engleskoj postaje vinzorski dekan. Bavi se prirodnim znanostima pa obrađuje problem vida i postanak duge (Venecija 1616.) te postanak plime i oseke. Newton mu priznaje zasluge u optičkim istraživanjima spominjući ga 1704. godine u knjizi ”The Optics”, ističući njegov pokus sa staklenom kuglom, pomoću koje je Dominis eksperimentalno izveo dugu. Dominis je prvi znanstveno tvrdio da plima i oseka nastaje djelovanjem mjeseca dok njegovi suvremenici poput Galilea odbacuju tu teoriju koja se kasnije pokazala istinitom. Usput rečeno, pitanje je da li je Galilej zaista imao sreću da konstruira prvi dalekozor ili je o mogućnosti konstrukcije dalekozora saznao od svog prethodnika na mjestu profesora matematičkih znanosti u Padovi, našega Dominisa.

U Londonu štampa niz spisa te objavljuje svoje najveće godinama pisano teološko djelo ‘De Republica Ecclesiastica (O crkvenoj republici) te druge spise. Dominisova knjiga ubrzo je postala popularna. O njoj se raspravlja u Rimu, Parizu i drugim evropskim gradovima. Vatikan našavši u njoj ”heretičke” teze zabranjuje je za čitanje. Inkvizicija ga uhićuje i zatvara u Tvrđavu svetog anđela, gdje 8. IX. 1624. godine pod sumnjivim okolnostima umire – gotovo sigurno je ubijen. Posthumno je spaljen sa svojim spisima na trgu Campo di Fiori 21. XII. 1624. godine. Tekst osude je glasio: ”Osuđujemo uspomenu umrlog Marka Antuna Dominisa, bivšeg nadbiskupa na vječnu sramotu, lišavamo ga svih časti, funkcija i beneficija, konfisciramo sve njegove posjede i dobra u korist sv. Oficija; izbacujemo njegovu uspomenu, njegovo ovdje prisutno zadržano tijelo, njegovu sliku i njegove spise iz crkve, čijeg se milosrđa on za života pokazao nedostojan, te sve to predajemo u ruke monsinjora rimskog guvernera ili njegova ovdje prisutna zamjenika, da s tim raspolaže i postupi prema zakonima, te tražimo, da njegovi spisi budu javno spaljeni”.

Sam je papa Urban VIII. nadzirao istragu na utamničenim nadbiskupom, onaj isti Urban VIII. koji je dao pobiti ptičice po Vatikanskim vrtovima jer da mu smetaju i koji se proglasio pametnijim od svih kardinala zajedno, onaj isti koji će devet godina nakon postupka Dominisu predati inkviziciji i svojojeg štićenika Galileja.

Prostrana gotička bazilika ‘Santa Maria sopra Minerva’ i trg pred crkvom bili su premaleni da prime procesije koje su dolazile na slavlje cezaro-papinskog kulta svete rimske stolice protiv ‘prokletog buntovnika’, a mnoštvo je zakrčilo ulice kojima je povorka palitelja išla do lomače na ‘Campo di Fiori’. Dominis je bio prisiljavan i iznurivan od inkvizicije da povuče svoje kapitalno djelo ‘O Crkvenoj državi’. Konačno slomljen morao je povući svoju knjigu, a nakon što je pod sumnjivim okolnostima umro – gotovo sigurno je ubijen – u inkvizicijskom zatvoru postupak je još trajao.

I dok je Urban VIII. s kardinalima i inkvizicijom vijećao što uraditi, leš pokojnika ispunio je dvorane i hodnike kurije usred svog raspadanja jer je čitavu jesen 1624. bio nepokopan. Iako se nadbiskup pokajao, to pokajanje nisu priznali kao iskreno obzirom na to da je optuženi na početku istrage branio svoje glavne teze, a onda ih ispaćen inkvizicijskom torturom, opovrgnuo. Osuđen je na prvom mjestu zato što je nastojao sjediniti Rimsku i Anglikansku crkvu. Čudan je taj naš hrvatski nehaj. Ova povijesno osiromašena provincija stvarala je svoje velikane i nemilice rubila glave onima koji su nadilazili njeno obzorje. To što je sam Isaac Newton stavio Dominisa među osnivače nove optike ništa u nas nije značilo, ništa ni to što je njegova ‘De Republica Ecclesiastica’ bila onda smatrana remek-djelom reformacije. Da je po svom bijegu u Englesku bio imenovan za vinzorskog dekana, nije također ovdije mnogo govorilo. Po tradiciji bili su vinzorski dekani prvi kraljevi savjetnici i time je Dominis stao u središte europske politike. To što smo mi, Hrvati, prešli preko njegove lomače na koju ga je – nepravedno poput mnogih drugih – poslao Sanctum officium, turoban je znak jednog privincijalizma. Zacjelo je hrvatski primas i pisac ‘Crkvene države’ jače razbuktao sudbinske europske dileme od Giordana i Galileja. Posthumni Markantun ima mnogo reći svojoj Katoličkoj crkvi koje se po vlastitom iskazu nije nikad odrekao, a koja je na nedavnom ekumenskom II. Vatikanoskom koncilu oprezno otvorila neke njegove teze. Je li on još uvijek odviše naprijed i za najprogresivnije katoličko krilo? Izvrsni protagonist koegzistencije i prekrasan primjer ekumeniste Dominis ima još mnogo toga reći drugim Kršćanskim crkvama, a preko toga i svim ljudima i svim religijama. Danas je došlo vrijeme da ljudi pozitivno pišu o spaljenom metropoliti. Inkvizicija je na srditim stranicama ‘Crkvene države’ mogla naći dovoljno za stotinjak lomača, ali na pravednijoj je katoličkoj istrazi danas, da prekopa garište gdje je mogao maslinik iznići;

♦ Ivan Dominis, soprakomit rapske galije u bitki kod Lepanta 1571;

♦ Jerolim Cernotta, zapovijednik rapske galije u bitki kod Lepanta 1571. Car Maksimilijan za ratne zasluge dodijelio mu je titulu palatinskog grofa. Ime rapskog viteza (Eques Arbensis) Jerolima Cernotte nalazi se na jednoj škropionici crkve u Loretu. Inače, rapski Cernotte bili su ogranak trogirske obitelji Andreis;

♦ John Owen Dominis, na Havajima se oženio princezom Liliuokalani, inače kršćanskom i školovanom lady, koja je tečno govorila engleski i kasnije napisala opširnu i vrlo zanimljivu autobiografiju. Liliuokalani je stjecajem okolnosti postala havajska kraljica, dok je John bio ponajprije guverner otoka Oahu, a zatim i regent u njezino ime. John je umro prije supruge pa nije dočekao kraj monarhije na Havajima. Havajska himna, koju je napisala Liliuokalani nastala je u znak sjećanja na vremena provedena uz supruga, njezina vrsnog savjetodavca;

♦ Stjepan Cernotta; slikar koji je u 16. stoljeću Tizianov učenik u Veneciji a ističe se živahnim kompozicijama prodirući u istaknute crkve i palače i unoseći u mletačko slikarstvo realističke genere-prizore;

♦ Marin Bizza, barski nadbiskup, pripadnik stare rapske obitelji Bizza, osebujna kasnohumanistička ličnost i pisac spisa o putovanju Srbijom, Crnom Gorom i Albanijom, tj. područjem svoje nadbiskupije koje je bilo pod turskom vlašću. Dopuštenje za to putovanje ishodio mu je turski paša Mahmud koji je podrijetlom također s Raba;

♦ Marin Bizza (mlađi), pomorac i ratnik, zapovijednik rapske galije u Kandijskom ratu. Sudionik u oslobađanju Klisa od turske prevlasti;

♦ Obitelj NIMIRA u 16. i 17. st. na Rabu prednjači u naobrazbi a u 18. st. okosnica su male rapske znanstvene akademije iz koje je proizašao rapski patricij i kasnije biskup Pacificus Bizza.

♦ Pacifik Bizza, rapski biskup, splitski nadbiskup iz prve polovine 18. st. Glagoljaš i pisac Dnevnika s putovanja po Iliriku. Suautor s Danielom Farlattijem djela Illirycum Sacrum, najvećeg historiografskog pothvata u Dalmaciji u 18. st. God. 1750. Bizza je osnovao u Priku kod Omiša sjemenište za izobrazbu glagoljaških svećenika, koji su odlazili na glagoljaške župe diljem splitske, a i makarske biskupije. Sjemenište je radilo do 1821. Izumiranjem posljednjih glagoljaških svećenika, koji su svoj nauk dobili u tom ‘Arvackom Šeminariju’, kako su ga oni nazivali, i sve širom mrežom javnih latiničnih osnovnih škola, prestaje u srednjoj Dalmaciji uporaba glagoljskog pisma u korist latiničnog pisma čak i kod glagoljaša;

♦ Ivan Krstitelj Rabljanin (Johanes Battista De Tole Arbensis) – veliki lijevač brončanih oruđa, proslavio se izradom zvona i topova u Dubrovniku a dobivao je narudžbe iz Italije i Španije. Neki istraživači su pretpostavljali da su ostaci građevina pod samostanom sv. Antona bile njegove radionice prije nego je otišao u Dubrovnik;

♦ Bernardin Rabljanin (franjevac) i njegov subrat Ludovik Versalić, Šimun Klimatović i Matija Picić (kanonik) poznati su i izvan rapske sredine i pravi su pokretači književne misli. Bernardin Rabljanin i Matija Picić zapisali su u rasponu od 20 god. sjajnu božićnu pjesmu U sej vrime godišća koju možemo smatrati rapskom duhovnom i književnom tvorevinom;

♦ Ivan Luka Garanjin – iz čuvene trogirske obitelji. Njemu se pripisuje pjesma Štujmo braćo slikovitog čakavskog dijalekta koja je ispjevana polovinom 18. st. Naime 1556. je proplakalo raspelo (zbog nećudorednog života Rabljana) u crkvi sv. Antona pa su je preimenovali u crkva sv. Križa;