Rab pod mletačkom vladavinom

U srednjem je vijeku Rab brzo napredovao, kao važna trgovačka točka između zapada i istoka, imao jaku trgovačku mornaricu, te je stanovništvo živjelo u pravom blagostanju. Najveći broj stanovnika Rab je imao krajem 14. st. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je na otoku Rabu tada bilo 10 000 žitelja, a u samom gradu 5 000. Brojne vrijedne građevine iz tog doba jasno svjedoče o ondašnjem blagostanju.

Pronalaskom novog puta za Indiju, Sredozemno, pa tako i Jadransko more izgubilo je značenje u trgovačkom prometu prema zemljama istoka, te je Rab kao i većina jadranskih gradova počeo polako siromašiti i propadati.

Iako je Venecija za vrijeme svoje vladavine našim krajevima podigla mnoga vrijedna zdanja, pridonijela ekonomskom razvoju i razvoju umjetnosti, izgradila mnoge vitalne komunalne objekte, ipak je ona nametnula svoje zakone, oblike i životne običaje, te su ta mjesta izgubila svoju autonomiju. Građani više nisu upravljali svojim mjestima, osim u nekim unutarnjim poslovima.

Tako je i u Rabu mletačka vlada onemogućila samostalnost koju je Rab do tada uživao. Mlečani su se također vješto koristili međusobnim trzavicama između rapskih patricija i pučana, što je štetilo Rabu, koji je zato još brže propadao.

U vrijeme najvećeg uspona Rabu je veliki udarac zadala epidemija kuge, koja je u dva navrata, godine 1449. i 1456., pokosila veliki dio stanovništva. Narod je emigrirao na obližnje kopno ili susjedne otoke Krk i Pag. Južni dio grada, Kaldanac, najviše je stradao, gotovo sasvim opustio, te je tako taj najživlji dio grada potpuno propao. Nakon toga Rab se više nije potpuno oporavio, iako se broj stanovnika stalno povećavao. 1463. nakon pada Bosne pod tursku vlast na Rab dolaze brojni doseljenici bježeći od Turaka. Rab ostaje pod mletačkom vlašću do 12. svibnja 1797., kad Napoleon ukida Mletačku Republiku. Iste je godine Napoleon dao Dalmaciju Austriji, ali je mirom u Požunu godine 1805. opet pripala Napoleonu. Prve francuske trupe došle su na Rab 1809. Rab je ponovno potpao pod Austriju nakon poraza Napoleona godine 1813. Bečki je kongres potvrdio pripadnost Dalmacije Austriji, koja je tako cijelo jedno stoljeće bila pod Austrijom, sve do 1918.

Po svršetku Prvog svjetskog rata Rab i dijelovi Dalmacije pripali su Italiji a 1921. pripojen je tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kasnije Kraljevini Jugoslaviji.