Vrijeme Rimske vladavine

Sklapanjem savezništva s Grcima Višanima rimljani dobijaju uporište na Jadranu te im raste apetit za prevlast nad Jadranom. Došlo je do žestokih sukoba i 228. pr. Kr. rimljani prisiliše ardejsku kraljicu Teutu na predaju. Teuta im je morala ustupiti dio svojih posjeda i odreći se savezništva s Liburnima i Grcima Faranima, a u isto vrijeme su Liburni i Grci morali priznati rimsko vrhovništvo. Ona područja na Jadranskoj obali i otocima koja su pripala rimljanima, postaju značajna uporišta za daljnje prodiranje rimljana u te krajeve. Uvidjevši opasnost, do tada nesložna ilirska plemena ujedinjuju se u borbi za oslobođenje od rimljana. Istovremeno, rimljani obnavljaju porušene grčke utvrde i grade nove, naročito na otocima. Jedna od tih vojničkih postaja za brodovlje podignuta je u 2. st. pr. Kr. na mjestu gdje se danas nalazi grad Rab. Iliri su se vladavini rimljana odupirali još dva stoljeća, dok 9. godine po Kr. rimljani nisu slomili njihov posljednji ustanak.

Rimska vojna postaja bila je dakle podignuta već u 2. st. pr. Kr. na mjestu prethodne grčke vojne postaje koja se pak nalazila na prethodnoj ilirsko-liburnskoj naseobini Arba. Ta rimska vojna postaja – naseobina, 10. godine prije Krista dobiva status municipija tj. Grada sa samostalnom gradskom upravom. Naime, rimski car Oktavian August dao je oko Arbe podignuti zidove i sagraditi tornjeve (murum et turres dedit) za obranu, podigavši dotadašnju rimsku naseobinu u red rimskih municipija što znači da je Arba imala najvažnije atribute antičkog grada. To dokazuje ulomak natpisa koji je po svoj prilici bio urezan na jednom od blokova gradskog zida koji se u donjem tekstu spominje i to najvjerojatnije u zapadnom dijelu uz gradska vrata:

Imp(erator) Caesar D(ivi) f(ilius)

Augustus

imp(erator) XII trib(uncia) pot(estate) XIII

murum et turres dedit

Arba time postaje Rim u malom. Dobija svoj statut, gradsku upravu sa činovnicima – tribunima, gradsko vijeće, vojničke časnike, gradske blagajnike i pobirače poreza te svećenike. Danas od svih tih građevina nalazimo vrlo malo. Pronađeno je svega nekoliko natpisa, od kojih su neki i nestali a spominju značajnije događaje iz tog vremena. Nešto ostataka iz tog vremena ugrađeno je u građevine podignute u srednjem vijeku kao što su zvonici, crkve itd. Nakon dobivanja statusa municipija započinje intenzivnije naseljavanje romana. Prema podacima sa spomenika iz 2. i 3. st. po Kr. vidljiv je intenzivan razvoj Raba u vrijeme cara Antonina. Upravo iz 2. – 3. stoljeća datira amforica sa epitetom Felix Arba. Epitet felix ne javlja se često a dobivali su ga samo pojedini gradovi i provincije rimskog carstva npr.: Rim, Ravena, Akvileja u Italiji, Kartaga u Africi, a u istočnim provincijama: Kremna, Berit i Heliopol. Epitet felix je uglavnom isticao slavu, uspon i prosperitet grada ili zahvalnost za posebne zasluge. Rab je prvi grad u provinciji Dalmaciji koji je dobio taj epitet jer su spomenici koji Saloni daju taj epitet (Martia Iulia Valeria Salona felix) kasnijeg datuma.

U rimskoj provinciji Dalmaciji kršćanstvo je poznato već u 1. st. po Kr. Ono dolazi u Dalmaciju s domaćim veteranima koji su kao vojnici služili najviše na istoku i sa vojnicima istočnih rimskih legija koji su običavali služiti u Dalmaciji i Iliriku. Tako i preko jednih i preko drugih kršćanstvo ulazi na ova područja. Pretpostavlja se da je crkva uredila svoju hijerarhiju u Dalmaciji tek nakon milanskog edikta 313. godine, kad prestankom progonstva nastupa za crkvu mir. Do tada kršćani djeluju diskretno. Rab ima biskupa vjerojatno nedugo nakon milanskog edikta jer je u Dalmaciji u prvoj polovici 4. st. bilo više biskupskih stolica o čemu svjedoči sv. Atanazije Aleksandrijski koji kaže da su na crkvenom saboru u Sardiki (343. – 344.) bili i dalmatinski biskupi, a Rab je donedavno važio za najsjeverniji Dalmatinski otok.

Prvi poznati rapski biskup učestvovao je na provincijskom saboru, održanom u Saloni 15. VI. 530. i 4. V. 533. i potpisao se kao: Ticyanus episcopus ecclesiae Arbensis (530) ili kao: Ticyanus episcopus sanctae ecclesiae Arbensis. Ovi izvorni podaci ukazuju i svjedoče koliki je ugled uživao rapski biskup i njegova crkva, koja jedina među potpisanim biskupima ima iznimni naziv “sancta”. Čime je rapska crkva zaslužila taj naziv nije poznato. Prema zapisniku o salonitanskom crkvenom koncilu, održanom 530. godine, pod salonitanskog nadbiskupa pripadale su na sjevernom Jadranu samo biskupije u Skradinu, Zadru i Rabu, a krčka i osorska biskupija uopće se ne spominju pa je vrlo vjerojatno da je u to doba rapska biskupija obuhvaćala cijelo područje današnjega kvarnera. Na crkvenom saboru u Splitu 928. godine rapska biskupija proširena je na čitav otok Pag i na dio susjednog kopna prema Velebitu. Velebitski dio imala je do uspostave senjske biskupije. Nekoliko godina nakon smrti posljednjeg rapskog biskupa Ivana Petra Galzinje (+1822.) papa Leon XII. bulom “Locum Beati Petri” 30. VI. 1828., dokida rapsku biskupiju i priključuje je krčkoj biskupiji.